Filozofsko-teološko propitkivanje odnosa religije i politike u postsekularnom dobu

Kao formalizirani odnos s transcendentnim, religija je u predmoderni određivala ne samo doseg političkog autoriteta nego i čovjekovu »finalnu svrhu« ponad povijesti. Ta se javna uloga religije u liberalno-sekularnom društvu smatra nadiđenom. No, ipak se danas primjećuje trend deprivatizacije religije. Je li to simptom krize liberalizma o kojoj se sve više govori? Ili pokušaj da se mimo tradicionalne religije, ali koristeći jezik i formu vjere, dadne entelehiološki smisao čovjekovoj egzistenciji unutar društva i povijesti? Ili se radi o populističkom nastojanju da se time obeskrijepi liberalni politički projekt? Bez obzira na razlog iza deprivatiziranja religije, riskira se povratak predmoderne dinamike politizacije religije i sakralizacije politike. Ipak, kako ističe Jürgen Habermas, rehabilitacija religije u javnom prostoru ne mora biti reakcionarna. Tako ovaj članak razmatra napore Patricka J. Deneena i Francisa Fukuyame u potrazi za nekim trećim putem, koji ne bi bio antagonističan prema naslijeđu prosvjetiteljstva, ni ravnodušan na dijalektiku »mita« i »prosvjetiteljstva«, tj. religije i kritičkog uma.